Ponos Hrvatske za mene znači
samo jedno – Uspjela sam!
Dorotea Orlandini
Svojim herojskim i nesebičnim potezom, kada je uletjela u vatrenu stihiju i spasila dječačića, Dorotea je zaslužila nagradu Ponos Hrvatske!
Možeš li nam ispričati što se dogodilo i navelo te da spasiš dječaka?
Toga dana išla sam s posla iz jutarnje smjene, radila sam u kafiću odmah iznad mjesta događaja. Taj mi je dan na poslu bio prilično naporan i jedva sam čekala doći doma te se nisam baš obazirala oko sebe. Prolazila sam pored bivšeg kina Teatro Fenice, gdje se djeca inače igraju jer nema prometa. Primijetila sam da dvoje odraslih ljudi viče: „Budi na prozoru, sad će mama doći!” no ni onda se nisam htjela okrenuti jer, kao što sam već navela, djeca se inače tamo igraju pa sam pomislila da je možda netko pao ili nešto slično. Ipak, nešto mi nije dalo mira i na kraju sam se okrenula i vidjela da nema djece i kako dvoje ljudi gleda prema gore. Osvrnula sam se i pogledala prema zgradi i ugledala gusti crni dim, otvoren prozor i malu glavu. Odmah sam pretpostavila da se radi o malom djetetu. Dotrčala sam do dotičnih i upitala što se događa te jesu li pozvali policiju ili vatrogasce, na što su oni rekli da nisu. Poznanica koja je hodala iza mene pozvala je ove službe dok sam ja išla do zgrade. U hodniku zgrade već se teže disalo zbog dima, a kada sam došla do stana na drugom katu, već je kroz štokove vrata izlazio gusti dim. U tom momentu bila sam pod, ja bih rekla, nekom vrstom šoka i adrenalina! Uopće me nije bilo briga za mene, važno je bilo samo da spasim to dijete. Razvalila sam vrata te sam nakon trećeg pokušaja ulaska u stan uspjela pronaći dječaka koji me zagrlio i brzo sam ga iznijela iz zgrade.
Nedugo potom došli su vatrogasci te hitna služba i policija. Medicinski tehničar mi je rekao da nisu u pitanju bile minute, nego sekunde, a ja sam tada postala svjesna kako sam nekome upravo spasila život, a na svoj nisam mislila - odnosno, spasila sam život nekome nepoznatome, a u istom sam trenutku ugrozila svoj.
Biti dobitnik Ponosa Hrvatske znači postati dio kluba hrabrih pojedinaca kojima su ljudskost i nesebičnost na prvome mjestu. Kako si se osjećala tijekom dodjele?
Tijekom dodjele bila sam veoma uzbuđena i nisam mogla vjerovati da je to što sam napravila toliko javno i da će toliko ljudi čuti moju priču. Svi ljudi koji su dio priče Ponosa Hrvatske za dotičnu godinu imaju veliko srce i nesebično dijele dobrotu i velikodušnost ljudima oko sebe.
Postoji li među pričama ostalih sudionika dodjele ovog hvalevrijednog priznanja neka priča koja te se posebno dojmila?
Od svih dobitnika najviše mi se svidjela priča, odnosno djelo mlade Dine Perković i Martine Vadlje koje svakoga dana pomažu mladim majkama i potrebitima.
Nažalost, nisam u kontaktu s dječakom, nedugo nakon događaja imala sam intervju uživo za televiziju na kojem je bila i majka dječaka (iza kamera) koja je potvrdila da je s njegovim zdravljem sve u redu i to mi je bilo dovoljno.
Jesi li u tom trenutku razmišljala o opasnosti kojoj se izlažeš i kako si se osjećala kad je sve bilo gotovo?
Inače, mogu za sebe reći da se uspaničim i ne znam reagirati kada se dogodi neka situacija u kojoj treba brzo djelovati, ako je u pitanju neki stres ili strah. Upravo iz tog razloga najviše sam ponosna na sebe jer sam uspjela prevladati taj svoj „strah” i krenula u pomoć bez puno razmišljanja jer da sam stala i počela razmišljati o posljedicama, možda sada ne bismo imali ovakvu priču.
Čime se inače baviš?
Trenutno radim u kozmetičkom salonu kao kozmetičarka. To je posao o kojem sam sanjala još kao mala. Volim vidjeti osmijehe klijentica kada izlaze zadovoljne i sretne iz salona. U slobodno vrijeme družim se s prijateljima i dečkom. Često vikendom odemo sa psima u šetnju prirodom, to me opušta - kako bi se reklo: „mozak na pašu”.
Kako se osjećaš nakon svega?
Sad, nakon gotovo godinu dana od toga, kada su se malo osjećaji slegnuli, osjećam veliki ponos u srcu. Najviše se prisjećam djetetove ekspresije lica kada sam razbila vrata i njegovog čvrstog zagrljaja. Često se toga sjetim jer mislim da sam napravila veliku stvar koju ću zauvijek pamtiti. Ponos Hrvatske meni znači samo jednu kratku rečenicu: Uspjela sam! Veoma sam sretna i ponosna što sam dio takvih "VELIKIH LJUDI" sa samo 22 godine.