Sportaši nisu samo budućnost Hrvatske, oni i njihov uspjeh služe i kao inspiracija mnogim mladim ljudima pred kojima je cijeli životni put. Jedni od takvih mladića i djevojaka su sportaši Tin Srbić i Mariela Šteko. Oboje jednako uspješni u svojim disciplinama, Tin u gimnastici, a Mariela u boksu i kick boxingu, za Erste novine podijelili su svoja razmišljanja o svemu što je potrebno za uspjeh, koliko ima odricanja u vrhunskom sportu te što ih tjera naprijed.
Mariela Šteko: „Uspjela sam samo zato što sam u sebi znala kako ja to mogu“
Mlada sportašica Mariela Šteko ima samo 17 godina, a već je svjetska prvakinja u kick boxingu i europska prvakinja u boksu. Ujedno je i učenica 11. razreda gimnazije u Njemačkoj te svira klavir i bavi se modelingom.
Moja obitelj bavi se borilačkim sportovima. Kako je moj tata boksački trener, odlučila sam otići na boksački trening i vidjela sam da mi to donosi veliko zadovoljstvo. Djevojkama je u tom sportu osobito teško dobiti potvrdu od drugih, ali ja mislim da moraš sama vjerovati u sebe i nema tu razlike između žena i muškaraca. Svatko se može baviti ovim sportom i svatko može biti uspješan ako se trudi i ako puno ulaže u to. Na Europskom prvenstvu u finalu sam izgubila prvu rundu meča. Posljednje dvije runde bile su osobito teške zato što je svaka sekunda bila bitna da bih uopće mogla pobijediti meč. Na kraju sam uspjela samo zato što sam u sebi znala kako ja to mogu, da sam bolja od protivnice i što sam vjerovala u sebe.
Tin Srbić: „Bitno je da vjeruješ u sebe i puno radiš“
Sa samo 27 godina gimnastičar Tin Srbić ne samo da je ostvario impresivnu gimnastičku karijeru koju krasi srebro na Olimpijskim igrama u Tokiju, nego je uspješan i na akademskom polju kao student Strojarskog fakulteta u Slavonskom Brodu.
Gimnastikom sam se počeo baviti kad sam navršio samo četiri godine. Tata me prvi put doveo u dvoranu jer sam bio premalen i prenizak za neke druge sportove. Kad sam počeo izvoditi prve jednostavnije elemente, jednostavno mi je sve postalo nekako preuzbudljivo i puno adrenalina, pa sam zato zavolio gimnastiku.
U gimnastici se bavim prečom, jednom od šest sprava koje postoje, jer sam vjerovao da ću na toj spravi moći puno postići i dati najviše od sebe te ostvariti želje i dostići visoke ciljeve koje sam sebi postavio. Moj glavni i jedini cilj, još od kada sam bio klinac, bio je odlazak na Olimpijske igre. To je stvarno visok cilj, ali jednostavno vjerujem da moramo postaviti visoke ciljeve kako bismo mogli njima težiti kroz karijeru i kroz život. Ključan trenutak moje karijere bio je kad sam imao stvarno tešku povredu lakta, ali sam svaki dan, bez obzira na bolove, dolazio na trening, trudio se, radio i vjerovao da će to jednog dana doći na svoje. Upravo ta vjera u sebe, zapravo u cijeli taj proces, dovela me do toga da mogu nastaviti graditi karijeru i ostvariti svoje ciljeve. Ključan faktor je ta upornost, a najvažnije od svega je, prema mom mišljenju, vjerovanje da to možeš napraviti. Nije bitno na koji način, bitno je da vjeruješ u sebe i puno radiš. Stoga, mislim da su rad, upornost i vjera u sebe najbitniji.