Istaknuta umjetnička djela
17. Fragmenata
Mogućnost prezentacije vlastitih radova na skupnoj izložbi u nekom od relevantnih izložbenih zagrebačkih prostora i atraktivne nagrade financijske prirode još su jednom privukle velik broj mladih umjetnika i umjetnica do 30. godine na 17. natječaj Erste fragmenti.
Stručno povjerenstvo ove je godine odabralo radove desetero istaknutih autora. Točnije, jednog autora i devet autorica. Otkupljeni radovi pripadaju disciplinama slikarstva, crteža, fotografije i dokumentacijske fotografije, a potpisuju ih Marina Ivančić, Mia Maraković, Kristina Marić, Vida Meić, Ana Pintarić, Nikola Pjevačević, Petra Šabić, Elena Štrok, Marieta Vulić i Lucija Žuti. Radi se o djelima u kojima je stručno povjerenstvo moglo osjetiti uvijek poželjan dah suvremenosti te prepoznati poetsku dosljednost i problemsku osviještenost njihova autora i devet autorica. “I ovogodišnje žiriranje stručnom je povjerenstvu bilo zanimljivo i poticajno, a također i poučno s obzirom na pruženu mogućnost uvida u trenutačnu produkciju velikog broja mladih hrvatskih umjetnika i umjetnica. Stoga se u osobno, kao i u ime preostalih članova stručnog povjerenstva najsrdačnije zahvaljujem svima koji su sudjelovali na ovogodišnjem natječaju Erste fragmenti”, rekao je Vanja Babić, predsjednik stručnog povjerenstva za otkup radova.
Izlaz autorice iz anonimne sfere
Slikarica Petra Šabić, dobitnica nagrade publike za rad Śūnyatā, diplomirala je na nastavničkom odsjeku zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti. Njeguje prepoznatljiv slikarski rukopis u kojem na zanimljiv i dinamičan način usuglašava linijski i mrljasto tretirane komponente, što cjelokupnoj kompoziciji apstraktne provenijencije pridaje stanovitu titravost. Ova slikarica na nadasve se vješt način služi bojama, u rasponu od finog nijansiranja pa sve do dramatičnih kolorističkih suprotstavljanja, odnosno prožimanja. Za nagrađenu sliku Petru je inspirirala spoznaja ispunjenosti praznine: “Śūnyatā je budistički pojam koji upućuje na meditativno iskustvo, na spoznaju ispunjenosti praznine u kojoj je sadržano sve. Slikarski princip tako ukazuje ne na odsustvo već na sferu neuhvatljivo-neopipljive jezgrovitosti. Takvo promišljanje o slici inspirirano je idejom kako u Kozmosu postoji formativni poriv – telos – usmjerena svijest – a svaki novi stupanj ili događaj (u ovom slučaju ‘likovni trenutak’) nadograđuje se na prethodni, obuhvaća ga i nadilazi u procesu transformacije otkrivajući svoju dimenzionalnost, odnosno opseg, dubinu i visinu. Slika se, dakle, ne završava već intuitivno gradi, a središnje zbivanje ujedno je utapanje u slici čiste svijesti. Slika, dakle, postoji izvan opipljivih granica platna, čak i izvan membrane što ju odvaja od prostora – ona postoji kao mentalna struktura”, objasnila je Petra.
Otkrila je da slikarstvo, prije svega, osjeća kao kontemplativnu disciplinu, a kako je čovjekova priroda u stanju neprekidne promjene, tako je i svaka nova slika projekcija jednog novog identiteta: “Kad sve oko sebe promatrate kroz prizmu fascinacije, onda se to sintetizira u unutarnjoj spoznaji, a kasnije se očituje i u materijalnom obliku, odnosno likovnom jeziku. Univerzalni principi prirode temeljeni su na dugotrajnom, neprekidnom kretanju koje je moguće opisati kao ‘glasnu tišinu’, a u takvim jezičnim oksimoronima moguće je tek naznačiti tu unutarnju frekvenciju koja stoji iza svakog prostora imaginacije unutar mojih slika. Ponekad je potrebno izdržati pritisak vlastitog uma koji nerijetko teži racionalizaciji intuitivnog procesa, što je nemoguće i tako postaje izvor straha od stvaranja, ali kroz kontinuirano traganje za slikarskom materijom ili ‘energijom tišine’, prije ili kasnije taj racio gubi glas i moguć je prelazak u stanje koje podsjeća na meditativno, a u stvari je riječ o dubokom kontaktu s vlastitom nutrinom. Postoje istine koje nisu naizgled čitljive već se otkrivaju u jedinstvu koje leži u osnovi prividnih nepovezanosti. Takvo shvaćanje kreativnog procesa definiralo je moj trenutačni slikarski identitet”. A što se tiče umjetničkih radova, unatoč suvremenim alatima i medijima, Petra smatra da je svako stvaralaštvo prostor u kojem se oslikava identitet autora, a u širem smislu kolektivna svijest.
Uspon mladog umjetnika i izlagača
Iza Nikole Pjevačevića iznimno je uspješna godina. Izlagao je na grupnoj izložbi Erste fragmenti 16 na kojem mu je otkupljen umjetnički rad. U listopadu prošle godine u Galeriji SC u Zagrebu održao je prvu samostalnu izložbu Mirovanje, u veljači je uslijedio Smiraj u splitskom Salonu Galić, a sada je nagrađen Grand Prix priznanjem Erste fragmenata.
“Prošla godina donijela mi je više od očekivanog, iako očekivanja uvijek držim na minimumu. Bez obzira na to što se po nekoj opservaciji mogu predvidjeti određeni procesi, u iskustvu je nedostajao emotivni aspekt pri izlaganju vlastitog rada. Prva samostalna izložba, održana netom nakon prošlogodišnjih fragmenata u Galeriji SC, prošla je energetski vrlo pozitivno u smislu reakcija publike i samih slika unutar izložbenog prostora, a potrebno je napomenuti da je ujedno ostala u ugodnom sjećanju zahvaljujući srdačnosti i posvećenosti SC-ove Ksenije Baronice svom pozivu. Isti osjećaj bio je i u Splitu. Nakon tih prvih izlaganja stvorio se osjećaj odgovornosti prema tome što radim i na koji način izlažem, no kasnije je prerastao i u svrhu. Po svojoj prirodi uživam u samoći, čak ju smatram potrebnom za izražavanje i stvaranje. Situacija s pandemijom samo je intenzivirala već započeti proces. Atelje u kojem sam radio, inače lociran u prometnom dijelu grada, za vrijeme pandemije postao je vrlo spokojno mjesto. Dok su s jedne strane socijalne strukture doživljavale propadanje, s druge su se prirodne obnavljale. Bio je nadrealan osjećaj svjedočiti tome. Nisam u tim trenutcima obraćao pažnju na aktualnosti, ali bih rekao da ne postoji ništa van sadašnjeg vremena kad se radi o stvaranju”, objašnjava Nikola. Nikola površinu svoje akromatske slike velikih dimenzija gradi tehnikom ugljena, odnosno prešanog ugljena na platnu, kreirajući krajnje minimalističku kompoziciju s jasnim naznakama krajobraza. Slikar pomoću finih gradacija crnila uspijeva ostvariti dojmljive tonske prijelaze iz kojih je moguće jasno naslutiti trenutak izlaska (ili možda zalaska?) sunca iza nekog tamnom šumom obrasla brežuljka, što cjelokupnoj kompoziciji daje na suptilan način iskazan romantičan prizvuk. Rad se zove Crna zemlja. “Naziv djela nastao je prema odjeljku putopisa Matka Peića na koji sam naišao prije nekoliko mjeseci. Radi se o seriji pejzaža u ugljenu, tehnici kojoj sam uvijek bio privržen zbog njene plemenitosti. Ubrzo sam shvatio da zbog količine ugljena koju koristim moram započeti s proizvodnjom, pa sam se upustio u procese bazične kemije. Drvo, kao i svaka druga materija, ima svoju memoriju o prostoru, pa tako i vrba iz podneblja Baranje. Crna zemlja je kao najfigurativniji rad bio poveznica između ostalih radova, koji iz perspektive promatrača mogu djelovati apstraktno. Meni osobno djeluje najkomercijalnije, pa je kao takav ispunio svoju svrhu na ovom natječaju”, objašnjava Nikola.