Petar Metličić:
„Erste rukometna liga je ulaganje u avanturu od lokalne zajednice do svjetske sportske scene“
Završena je druga sezona Erste rukometne lige Dalmacije, koja je okupila preko tri tisuće djevojčica i dječaka iz 16 hrvatskih gradova u organizaciji Akademije Balić&Metličić.
Pod sloganom „Daj pet za rukomet“, turnir je započeo u Šibeniku, dok je, nakon turnira u Zadru, Splitu i Dubrovniku, finale održano na splitskim Gripama, gdje se okupilo osam najboljih timova i u velikoj neizvjesnosti odlučivalo o najboljima. U Splitu nije nedostajalo ni zabave. Pa su, osim splitskih mažoretkinja, revijalnu utakmicu odigrali i Ivano Balić i Petar Metličić, organizatori i zaštitna lica lige. Ovo nam je ujedno bio i povod za razgovor s Petrom Metličićem, koji je, s Ivanom Balićem, suosnivač lige.
Upravo je završila druga sezona Erste rukometne lige Dalmacije. Koliko ste zadovoljni napravljenim?
Godina je protekla u iznimno veselom i nadasve pozitivnom sportskom ambijentu, u svim gradovima gdje se održavala Erste rukometna liga Dalmacije, i za one najmanje, i za one odrasle, roditelje i sportske voditelje, trenere. Očekivanja su ispunjena, a standardi i zahtjevi su podignuti na još veću organizacijsku razinu.
Kakav je bio odaziv škola i djece i imate li informaciju o njihovim općim dojmovima?
Odaziv je bio velik i veći od samih očekivanja, dvorane su bile pretijesne. Kada u jednom prostoru imate 850 djece, plus na tribinama roditelje i navijače, onda znate koliko su ti dojmovi snažni i nabijeni njihovim malim sportskim emocijama i radošću. Bili smo, baš mogu tako reći, radosni i mi zbog njihovog zadovoljstva.
Po čemu je Erste rukometna liga Dalmacije jedinstvena?
Erste rukometna liga Dalmacije jedinstven je projekt u ekipnom sportu. Važan je za stvaranje baze u lokalnim zajednicama te donosi brojne pogodnosti, roditeljima, djeci, klubovima. Imamo uvid u stanje polaznika i broj onih koji su aktivni, ali i onih koji se nakon ERLD aktiviraju u nekom od klubova. Značajno je da sportski savezi ne mogu biti organizatori ovakvih prijateljskih turnira jer je savezima cilj doći do rezultata koji se vrednuju za nacionalne selekcije. Ona djeca koja ne uđu u selekciju ovdje uvijek imaju svoje mjesto i svoje natjecanje.
Iako naziv sugerira da je riječ o regionalnoj ligi, turniri su se održavali u gradovima izvan Dalmacije. Planirate li širenje ove godine i na koji način
U velikim dalmatinskim gradovima smo bili u prvoj sezoni, u drugoj smo nastavili s još većim brojem natjecatelja. Promocija i treninzi odvijaju se u manjim sredinama. Plan širenja na Istru, Kvarner i Gorski kotar već je pripremljen, i nadamo se velikom odazivu iz svih ovih navedenih područja.
Hoće li to utjecati i na promjenu naziva turnira?
Sam naziv je kreiran u začetku. Sada je, u dogovoru sa Erste bankom, neophodno razmisliti o novom nazivu koji mora biti takav da se u njemu obuhvate sva područja. Da ono konačno postane kompletno, da osim regionalnog ima i nacionalni predznak. Znači, već od jeseni idemo s Porečom, Labinom i Rijekom.
Čime se ERLD razlikuje se od ostalih turnira namijenjenih djeci?
Ovo natjecanje ima značaj u tome što se igra turnirski. Ne sudjeluju samo aktivni klubovi, već i univerzalne sportske škole i škole sporta. Djeci je zanimljivo zbog naše prisutnosti, mogućnosti da ih vodimo na samoj utakmici, da ih savjetujemo, da se slikaju na licu mjesta. Također, da svi bez obzira na konačan plasman dobiju medalje i pehare, da se slikaju sa Medom Štedom… I to ih čini sretnima.
Kako ste se vi zaljubili u rukomet?
Kod mene je rukomet prevladao zbog profesora u osnovnoj školi koji je vodio rukomet. Meni se dopalo, bio sam uporan da nastavim i u klubu. Ispalo je uspješno, a danas savjetujem svim roditeljima neka im se djeca bave bilo kojim sportom, jer je to prvi preduvjet za zdravu osobu, koja se socijalnim vještinama može učiti, osim u školi, i u sportskom kolektivu… to je neprocjenjivo.
Ovo natjecanje ima značaj u tome što se igra turnirski. Ne sudjeluju samo aktivni klubovi, već i univerzalne sportske škole i škole sporta. Djeci je zanimljivo zbog naše prisutnosti, mogućnosti da ih vodimo na samoj utakmici, da ih savjetujemo, da se slikaju na licu mjesta. Također, da svi bez obzira na konačan plasman dobiju medalje i pehare, da se slikaju sa Medom Štedom… I to ih čini sretnima.
Što je do Olimpijade potrebno napraviti da bi se reprezentacija opet kandidirala za neko od odličja?
Za plasman na OI treba proći kvalifikacije ili postati europski prvak, i jedno i drugo su zahtjevni turniri… Treba nam više mladih igrača koji su željni velike scene i velikog rezultatskog uspjeha. Puno se stvari treba i poklopiti. Vidjet ćemo, očekujem Hrvatsku u Tokiju jer je neodlazak na OI gubitak koji možeš nadoknaditi tek za četiri godine, a to je jako dug period.
Kakvo je po vama općenito stanje u hrvatskom sportu?
Stanje u sportu je kaotično. Nema strategije, zapostavljena je temeljna baza i trenerski kadar, imamo zastarjelu infrastrukturu. Jako puno posla je pred svima nama, moramo pomoći djeci da ostanu, a ne da bježe iz sportskih klubova. Nije uvijek novac problem da bi došli do određenog cilja, ulaganja se odnose na predanost i žrtvu, jačanje samopouzdanja, bolju komunikaciju, a sve u cilju odgoja u dobre ljude. To je nama trenerima uvijek imperativ, uz naravno rezultatske ciljeve, do kojih se dolazi velikom količinom rada.