Sport je prva liga
Erste prva liga ide dalje uz podršku Blanke Vlašić i Ivana Balića
Finale Erste Plave lige tradicionalno nas očekuje na memorijalu Borisa Hanžekovića u rujnu. Školarci su u 9 gradskih natjecanja izborili ulazak među najbolje.
Školarci su pokazali koliko i što mogu na terenima, mjesta u finalu su poznata i kreću pripreme. Ovogodišnje natjecanje počelo je krajem svibnja u Vukovaru uz podršku Blanke Vlašić, ambasadorice Erste Plave lige. Ovo je deveta sezona, a od one prve u natjecanju je sudjelovalo 28 tisuća osmoškolaca. Atletskim disciplinama primjerenima školskom uzrastu – u utrkama na 60, 100, 300 i 600 metara, skoku u dalj te bacanju kugle i vortexu odmjerit će snage mlade nade među kojima se možda kriju budući šampioni. U finalu lige će se po prvi put održati i mješovita štafetna utka za najstarije uzraste. Dok nestrpljivo čekamo rasplet i podjelu medalja posjetite novu internetsku stranicu ersteprvaliga.hr i saznajte više o samom natjecanju i projektima koje podržavaju. I pročitajte što o životu na sportski način kažu amasadorica Erste Plave lige Blanka Vlašić i Ivano Balić, ispred Erste rukometne lige.
Vidimo se 14. rujna na zagrebačkoj Mladosti!
IVANO BALIĆ
Koliko je drugačije biti trener ili igrač u ekipi?
Velika je razlika između pozicije igrača i trenera, možda bih na ovo pitanje dao odgovor da je puno lakše biti igrač jer ovisiš o svojim postupcima. Trener je sigurno uskraćen za to jer on ipak ovisi o izvedbi igrača i često ne može utjecati na to kakav će biti konačan rezultat.
Jeste li ikad poželjeli odustati od karijere rukometaša?
Nikad nisam pomišljao na odustajanje, to nije odlika pravog sportaša, ja mislim da je upornost ključna za karijeru sportaša, bez obzira na razinu na kojoj nastupa.
Kako prevladati svakodnevne izazove s kojima se susreću sportaši?
Izazovi su zapravo sve okolnosti u kojima se sportaš nalazi, bilo da je riječ o treningu i rezultatu ili o motivaciji i odricanju. Nema posebne formule, samo onaj koji vjeruje u rad i vlastite sposobnosti može doći do zacrtanog cilja, ako sumnjate ili se ne odričete i ne ulažete maksimum, onda ne možete ni očekivati određeni rezultat, a povezano s rezultatom i veličinu sportskog uspjeha.
Kad se osvrnete na svoju karijeru, možete li reći da ste ostvarili svoj životni cilj?
Sportaš uvijek mora imati određeni cilj, mislim na sportski cilj. Moji životni ciljevi nisu bili isključivo sportski. Imam određenih ciljeva koje kao čovjek nisam uspio dohvatiti, ali to ne znači da zbog toga treba žaliti. Kao sportaš sam imao odličnu karijeru, mogla je biti i bolja, ali i lošija, za mene je uspješna i donijela mi je puno radosti, po čemu ću je i pamtiti.
Je li teško mladima prenijeti tu silnu ljubav prema rukometu ili sportu općenito?
Mislim da sportaš i općenito mladi čovjek sam određuje koliko će biti posvećen i koliko će zavoljeti sport kojim se bavi, naravno da ljudi koji vas okružuju također utječu na privrženost određenom sportu. Sigurno je važno kako se mladima obraćaš i kako ih uvodiš u sve ono što ih očekuje na njihovom sportskom putu.
Kako ih motivirati da u sportu nađu sreću i zadovoljstvo?
Treba im usaditi određene navike, treba ih naučiti da cijene svoje suigrače i da budu odgovorni prema onome čime se bave, da uvijek daju sve od sebe jer ih taj maksimalan pristup čini zadovoljnima, ne da im rezultat kreira zadovoljstvo već količina uloženog. Samo tada mogu biti sigurni da su dali sve i da si nemaju što prigovoriti, a konačni rezultat je uvijek promjenjiv jer ne ovisi uvijek o njima samima.
BLANKA VLAŠIĆ
Odakle ljubav prema atletici?
Okušala sam se u tenisu, kratko u košarci i odbojci, ali budući da sam s tatom cijelo djetinjstvo provela na stadionu, tu se rodila moja ljubav prema atletici i ona više nikad nije prestala.
Kako ste se pripremali za natjecanje?
Ugasila bih mobitel i nastojala bih ne čitati novinske naslove. Što se tiče treninga, znalo se točno da se prije natjecanja rade malo lakši treninzi, treninzi tonizacije... Pokušavala sam ne razmišljati previše o natjecanju prije nego što izađem na teren kako bih sačuvala svježinu za najvažnije trenutke.
Koji je vaš recept za postizanje vrhunskih rezultata? Kako se na tom putu nositi s porazima?
To su trud i napor koji su za mene počeli već od malih nogu, ništa se ne događa preko noći. Kod mene je to trajalo godinama, od svog prvog treninga radila sam za najveće uspjehe. Nije lako. Potrebno je puno rada, puno samodiscipline i odricanja, ako se ima talenta i uvjeta za ostvarivanje tog talenta, a ponajviše strpljenja jer i kroz padove rastemo. Moramo shvatiti da su porazi tu da nas nauče da se nakon poraza dignemo i budemo još bolji.
Odličje koje vam znači najviše je?
Posebno mi je drago zlato sa Svjetskog prvenstva u Osaki 2007. jer je to moje prvo veliko svjetsko zlato. Jako mi je draga i zlatna svjetska medalja iz Berlina dvije godine kasnije jer je to bila obrana titule svjetske prvakinje, kad sam shvatila da je puno teže braniti titulu negoli ju osvajati prvi put. Izdvojila bih i pobjedu na Kupu kontinenata u Splitu jer mi je jedan od najvećih sportskih snova bilo to da skačem pred punim poljudskim stadionom.
Zašto biste djeci koja još biraju čime se baviti preporučili atletiku?
Atletika kao bazični sport dobra je podloga za sve sportove, bez obzira na osobne ciljeve vezane za neki drugi sport. U početku se svako bavljenje sportom treba gledati kroz igru i druženje, pronaći neku ekipicu s kojom ćete ići na trening. Atletika nudi puno disciplina, to je zapravo puno sportova u jednom i zato svatko može pronaći nešto za sebe.
Kakvi su vam planovi za budućnost?
Vidim se svakako u sportu, tu želim podijeliti svoje iskustvo i raditi s mladim sportašima, ali i s onima malo starijima te tako vratiti sportu ono što mi je dao. A dao mi je puno. Je li to baš u ulozi trenerice? U ovom trenutku me baš ne vuče u tom smjeru, ali nikad se ne zna, vidjet ćemo što nam nosi budućnost…