Svaka zbirka treba biti dostupna
Dan uoči otvorenja Rijeka EPK 2020, u MMSU je otvorena izložba „S kolekcijom“ Davida Maljkovića, Riječanina impresivne međunarodne karijere, čiji se radovi nalaze ili su bili izloženi u sklopu izložbi, u muzejima i galerijama diljem svijeta poput New Yorka, Pariza, Amsterdama, Lisabona, Sao Paola, Berlina...
Osim što je izložbu podržala u sklopu programa Rijeka EPK 2020, treba reći kako je Erste banka podržala umjetničko djelovanje Davida Maljkovića još 2001. kada je odabran u kolekciju Erste fragmenti. S njime razgovaramo povodom otvorenja izložbe.
Na prvu, posjetitelj se može upitati gdje je izložba, s obzirom na to da ne izlažete svoja nego djela iz postava muzeja. Koja vam je bila osnovna ideja?
Volio bi napomenuti da ova izložba ima svoju genezu, i njen početak ne veže se za sam EPK projekt. Sa Slavenom Toljom bio sam u kontaktu od njegovog dolaska na mjesto ravnatelja muzeja, i tada smo već započeli razgovor o potencijalnoj izložbi. Budući da se tada dosta polemika vodilo oko kolekcije i njenom stalnom postavu, predložio sam Slavenu da bih volio napraviti projekt vezan na kolekciju. Započeli smo dijalog i tada sam mu predložio projekt koji je bio smišljen za prijašnju lokaciju muzeja. Znači, govorimo o jednom projektu koji se planirao nekih pet, pa čak i više godina. Naravno, tipologija prijašnjeg prostora bila je drugačija i ova intervencija vezala se na netom srušenu galeriju muzeja, koju je projektirao Igor Emili, a koja je povezivala dva prostora i stvarala dodatni prostor za izlaganje. Prethodni ravnatelj odlučio ju je srušiti, u želji da ostvari otvoreniji prostor. Zbog različitih dinamika, što mojih, što Slavenovih, izložba se prolongirala, muzej je preselio na drugu lokaciju, a u međuvremenu je Rijeka postala prijestolnica kulture i Slaven je sugerirao da to napravimo za tu prigodu.
Ovaj samostojeći volumen iznad očišta promatrača pojavljuje se u nekolicini mojih ranijih instalacija, a možda i u sadržajnom smislu je najbliskiji onoj s moje izložbe u talijanskoj galeriji Masimo Minini 2015. Tada sam pozicionirao različite elemente iz galerije i stavljao ih u paralelni odnos sa nekim mojim radovima. Tu se paralelizam gradio između geneze galerije i moga rada. U izložbi „S kolekcijom“ ponašanja su ista, ali sadržaji su drugačiji, i na neki način odnos prema samoj materiji kolekcije muzeja.
Kolekcija se pokazuje u svom fizičkom obliku, odnosno kao fakt, a ne artefakt i kao jedna fizička činjenica je dovedena pred samog promatrača. Također, ona je dislocirana iz muzejskog depoa, kao što je dislocirana od očišta promatrača i ispod nje se otvara cijeli jedan prostor paralelizma, odnosno djelovanja i stvaranja odnosa s kolekcijom. I da, tu sad može započeti Vaše pitanje gdje je izložba, odnosno o ulozi umjetnika i naraciji koju on posreduje. Ovdje govorimo o gesti koja je arbitrarna, ali takva ponašanja su simptomatična za moju praksu, odnosno umjetničku intervenciju, bilo da se radi o povijesnom tj. umjetničkom nasljeđu, bilo da propitujem vlastiti rad. Znači, govorimo o svojevrsnoj politici pogleda koja postaje legitiman umjetnički čin.
Riječ je o djelima velikih hrvatskih umjetnika moderne i suvremene umjetnosti koja nisu stalno izložena u riječkom MMSU. Kojom ste se logikom vodili prilikom njihovog izlaganja, s obzirom da su djela postavljena na specifičan način?
Dinamika postava na izgrađeni volumen u prostoru odvijala se dosta brzo i intenzivno, i uz pomoć dva tehničara. Govorim o dva puna radna dana i jedan dan pripreme. Radi se o volumenu koji se u svojoj panorami proteže kroz sva tri izlagačka prostora ukupne dužine 40 metara. Namjerno sam postavio tako intenzivnu dinamiku slaganja radova, da ne upadnemo u proces pretjeranog komponiranja i da sam izložen brzim odlukama.
Imaju li neka od izloženih djela za vas poseban značaj. Ako da zašto i koja?
U svojoj konstelaciji i ponašanju, to nije presudno za ovu instalaciju jer se ne radi o postavu kolekcije koja se vodi djelovanjem “Artist choice” koje je simptomatično za politike različitih muzeja. Naravno, tu postoji jedan cijeli niz markantnih radova koji su bitni za povijest umjetnosti i naravno za mene osobno.
Na otvorenju je rečeno kako će do zatvaranja izložba proći određene transformacije, primjerice da će tijekom tri mjeseca djelovati različiti prostori društvenosti. O čemu se konkretno radi i na koji način će se mijenjati?
Recimo od samog otvaranja već smo imali neka događanja. U prostoru je kroz bar “Kod Čarlija” već prisutan Damir Čargonja Čarli, umjetnik, kustos, producent i organizator na području suvremene umjetnosti i kulture te dugogodišnji pokretač riječke nezavisne scene. Čarli trenutačnu instalaciju / bar nadopunjuje s dijelom nasumice izabranih radova i predmeta iz vlastite umjetničke kolekcije, čime oni postaju sastavnim dijelom instalacije. Kolekcija sadrži brojne radove domaćih i stranih umjetnika koje je on prikupljao od devedesetih do danas. Instalacija / kolekcija “Kod Čarlija” tako postaje subjekt i kroničar recentnije riječke umjetničke i društvene povijesti, ali i poticaj za razgovor o poziciji MMSU-a u riječkom kulturnom kontekstu danas te ulozi pojedinaca u formiranju scene.
Također, imali smo događaj pod nazivom “Večera s” koja je bila neformalna komunikacijska platforma za druženje s osobama koje su djelovanjem na umjetničkoj, galerijskoj i klupskoj sceni Rijeke i okolice u devedesetima značajno doprinijele izgradnji smislenog ambijenta. Riječ je o Branku Cerovcu, već spomenutom Damiru Čargonji Čarliju, Igoru Rukavini, Žarku Violiću i drugima.
Izložba je rađena u interakciji s troje mladih umjetnika Dorom Budor, Nikom Mihaljevićem i Norom Turato…
Da, radi se o već afirmiranim mladim autorima, ali na izložbu smo uključili cijeli niz mladih autora koji su još u formativnoj fazi i dolaze sa tri edukacijska programa, a to je suradnja s nizozemskim poslijediplomskim programom iz grafičkog dizajna i vizualnih komunikacija Werkplaats Typografie čiji su studenti izradili njen vizualni identitet. Oni će krajem ožujka u Rijeci sudjelovati i na radionici koja će okupiti polaznike WHW Akademije te nekoliko diplomanata i studenata riječke Akademije primijenjenih umjetnosti pod mentorstvom Petre Mrše. Njihovi će radovi, motivirani MMSU-ovom kolekcijom, postati i integralnim dijelom izložbe „S kolekcijom“. Dora Budor je izvela intervenciju na fasadi, Niko Mihaljević uspostavlja „Muzej kristalne lubanje“ proučava tranziciju mitoloških narativa u popularnu kulturu i digitalnih obrata u muzealno. Nora Turato će također krajem ožujka kroz svoju specifičnu praksu interpretirati fenomen građanske kolekcije – zbirku Ivane Brlić Mažuranić u Vili Ružić u suradnji s Theodorom de Canzianijem, skrbnikom zbirke.
Naslanjate li se „S kolekcijom“ na svoje ranije koncepte primjerice sa „Scenama za novo nasljeđe“, kojim ste svojedobno skrenuli pozornost na neadekvatan odnos prema kulturnoj baštini, kao što je spomenik Ustanku Vojina Bakića na Petrovoj gori?
Naravno, možemo govoriti o određenom iskustvu i djelovanju koje u svojim tragovima i ponašanjima može postaviti neki indirektni odnos s aktualnom izložbom, pogotovo, ako govorimo o umjetničkom odnosno povijesnom nasljeđu. Ali, direktne veze tu nema, u „Scenama za novo nasljeđe“ radi se o svojevrsnoj dekonstrukciji jučerašnje izvjesnosti i sam rad postavlja pitanje, što se događa sa formom kad ideologija napusti mjesto. Izložba problematizira kolekciju u generalnom smislu i nema partikularnih djelovanja prema sadržaju i na drugačiji način ostvaruje nove značenjske procese.
Što vas je potaklo da počnete propitivati ovu temu i koje vas još zanimaju?
Na neki način sam na ovo pitanje već odgovorio na samom početku intervjua objašnjavajući samu dinamiku nastanka same izložbe. Ono što me je potaklo je sam problem čitanja zbirke muzeja i sama očekivanja lokalne zajednice s kojima se morao Slaven Tolj susresti na početku svog mandata, a tu se povelo pitanje o zbirci MMSU-a i treba li ona stalni postav. Naravno, svaka zbirka treba biti dostupna, pogotovo, ako se radi o javnoj instituciji. Naravno, kao i druge, tako i MMSU-ova ima svoje specifičnosti, i mi moramo promišljati na koji će način one komunicirati s publikom. Također, moraju se postaviti kriteriji i pitati se koga taj stalni postav zadovoljava, Ako želimo zadovoljiti formu postojanja zbirke prema lokalnoj zajednici onda ćemo taj kriterij brzo zadovoljiti i postaviti radove po prostoru. U slučaju da želimo da ta zbirka komunicira u nekom širem okruženju morat će se razmišljati o tome koja su to vezivna tkiva u aktualnom trenutku i na koji način pristupamo samoj zbirci. To je jedan ozbiljan zadatak, a ova intervencija je jedna mala inicijacija. Trenutačno pripremam scenografiju za jednu predstavu, i to mi je veliki izazov jer se radi o drugačijoj formi djelovanja.
Izlažete u najvećim svjetskim galerijama i muzejima. Koliko je likovna umjetnost univerzalna, s obzirom da primjerice za razumijevanje "Scena za novo nasljeđe" trebate razumjeti kontekst djela?
Ako je jezik univerzalan onda i sam sadržaj postaje univerzalan. Znači, to ovisi o samom autoru na koji način pristupa sadržaju. Ako naraciju posredujete direktno odnosno deskriptivno onda ona postaje partikularna, ako se ona kriptira pa čak relativizira u tim procesima nadilazite njenu zadanu ulogu, ona postaje univerzalna. Čitanje konteksta bilo kojeg rada dolazi nakon stvaranja interesa prema tom radu.
Suvremena umjetnost često je dosta nejasna, odnosno ne koketira na prvu s običnim posjetiteljem galerija ili muzeja. Na koji način uvlačite gledatelja u svoj narativ kako biste mu se približili?
To ovisi o posjetitelju i na koji način on sam pristupa izložbi pa tu možemo uključiti i neke druge discipline kao što je suvremeni ples, teatar itd. Ako sam posjetitelj dođe u otporu, braneći se i govoreći “ja to ne razumijem“, onda tu malo toga možete učiniti. Ako dođe otvoren i na neki način protočan, vi tu možete puno toga komunicirati. Gledajte, ljudski imaginarij je prilično usvojen, da ne kažem formalan i ako netko želi komunicirati to može vrlo lako. Ono što je poražavajuće u našoj sredini je edukacija i vizualna kultura, npr. moj sin ide u peti razred osnovne škole i nijednom nisu bili na izložbi od kad je krenuo u školu.
Gledano li koliko ste prisutni u svijetu, u Hrvatskoj dosta rijetko izlažete. Koji je razlog?
Pa nisam siguran da li bi to pitanje meni trebalo biti upućeno, to je na neki način društveno pitanje. Pritom ne mislim na sebe, nego i na druge kolege pa i na druge grane djelatnosti. Evo, samo neki od autora s kojima sam surađivao na projektu imaju vrlo ozbiljnu pažnju u inozemstvu, Dora Budor je imala odličnu izložbu prošle godine u Kunsthalle Baselu, a da nitko to nije popratio u medijima kod nas, intervencija na fasadi joj je prvi nastup u Hrvatskoj. Nora Turato ima cijeli niz zapaženih nastupa i u svibnju MoMA u New Yorku postavlja njen performans, a u Vili Ružić će joj biti prvo samostalno izlaganje u Hrvatskoj. Isto tako se možemo pitati zašto Sanja Iveković, koja je jedna od naših najbitnijih autora, nikad nije predavala na Akademiji likovnih umjetnosti ili zašto ona nije akademik u HAZU, kao što se pitamo zašto Ivan Đikić nije akademik kod nas. To puno govori u kojem je statusu društvo i takva ponašanja nas čine provincijalnima. Provincijom postajete kada neutemeljene lokalne vrijednosti prevladaju realne vrijednosti i tada se stvara negativna selekcija u kojoj je prosperitet teško ostvariv. Znači, nema tu ničeg osobnog prema svim tim izvrsnim pojedincima, jednostavno društvo još nije sazrelo.
S ponosom možemo reći da se jedno vaše djelo nalazi i u fundusu Erste banke, koja ga je otkupila u sklopu projekta Erste fragmenti. Je li vam na neki način ovaj natječaj pomogao i koliko su takvi otkupi važni za mlade umjetnike?
Da, bilo je to dosta davno, negdje početkom 2000. godine. Ja sam netom završio akademiju i u tom periodu sam otišao na Rijksakademie u Amsterdamu. Moram priznati da je tada klima otkupa radova bila dosta dobra i tada su se formirali Erste fragmenti. Naravno, vama je kao mladom autoru svaka podrška od velikog značenja jer se vi tek tada uključujete u društvo i vaše djelovanje je na samim počecima. Otkupi su važni za mlade ljude jer im daju jednu financijsku podršku u određenom trenutku, ali ono što je još bitnije što ti otkupi jesu i što oni predstavljaju. Mladima je vrlo bitan kontekst u kojem oni djeluju i to će formirati važnost njihovog rada i djelovanja kao i samu važnost kolekcije. Novac bez produkcije smisla ništa ne znači.